Ćiune Sugihara – Japanac na glasu svetosti i pravednik među narodima

Ćiune Sugihara (杉原 千亩), u svetom krštenju Sergej (1.1.1900-31.7.1986.) je bio japanski diplomat koji je uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata služio kao vicekonzul japanskog carstva u Litvi. Tijekom rata pomogao je tisućama Židova da napuste zemlju – izdavanjem tranzitnih viza, kako bi nevoljnici otputovali u Japan. Većina Židova koji su pobjegli bili su izbjeglice iz Poljske (koju je okupirala Njemačka) ili su bili stanovnici Litve.

Rani život

Ćiune je rođen 1. siječnja 1900. g. u selu Jaocu, od oca Jošimi Sugihara i majke Jacu. Majka mu je bila iz samurajskog staleža. Bio je drugi sin u obitelji s petero dječaka i jednom djevojčicom. Njegov otac je želio da Ćiune bude liječnik, ali je on namjerno pao na prijemnom ispitu, te je diplomirao na engleskom jeziku, a kasnije je primljen u diplomatsku službu. Japansko Ministarstvo vanjskih poslova ga je poslalo u Harbin u Kini, gdje je naučio ruski i njemački i postao upućen u ruske poslove. Pregovarao je sa Sovjetskim Savezom o prodaji sjeverne mandžurijske željeznice – njegovi ruski kontakti su mu omogućili da točno procjeni vrijednost željeznice, tako da je osigurao kupoprodajni ugovor koji je bio mnogo povoljniji za Japance. Međutim, dao je ostavku na poziciju vršitelja dužnosti ministra vanjskih poslova iz protesta zbog načina na koji su Japanci tretirali lokalne Kineze: “Odnosili su se prema njima kao da su životinje. Kao da nisu ljudska bića.”

Dok je bio u Harbinu, u kom je postojala jaka crkvena zajednica, Ćiune se obratio u pravoslavnu vjeru, uzimajući krsno ime “Pavao Sergej”. Oženio se Ruskinjom, Klaudijom Apolonovom. Razveli su se 1935. godine – Ćiune je jako volio djecu, a Klaudija nije željela biti majka. Kada se 1935. godine vratio u Japan, Ćiune se ponovo oženio Jukikom Kikući, koja je na krštenju uzela ime Marija. Kako sama Jukiko kaže: “Kada sam ga upoznala, vidjela sam da nije kao ostali Japanci. Iz njega je zračio mir. Ophodio se sa mnom kao da smo jednaki, što nije bio običaj Japanaca. Žene su bile drugorazredni građani.” Par je imao četvoricu sinova: Hirokija, Ćiakija, Harukija i Nobukija.

Angažman u Litvi

Godine 1939. Ćiune je postavljen za vicekonzula u Kaunasu, glavnom gradu Litve. Pravi zadatak mu je, zapravo, bio da obavještava japanske vlasti o sovjetskim i njemačkim trupama. Kada su Sovjeti zauzeli Litvu 1940. g., mnoge židovske izbjeglice iz Poljske, kao i mnogi litavski Židovi, pokušali su dobiti izlazne vize. Nizozemski konzul im je izdao te vize za Kurasao, otok na Karibima, gdje se nalazila nizozemska kolonija. Dolazak do Kurasaoa je također zahtijevao tranzitnu vizu neke od zemalja kroz koje su Židovi morali putovati, ali ambasade su bile nevoljne da ih izdaju. U to vrijeme, japanska vlada je zahtijevala da se vize izdaju samo onima koji su prošli kroz odgovarajuću imigracijsku proceduru i koji su imali dovoljno novca – većina izbjeglica nije ispunjavala ove kriterije. Sugihara je tri puta kontaktirao japansko Ministarstvo vanjskih poslova da mu odobri izdavanje tranzitne vize – i svaki put je bio odbijen.

Ćiune je odlučio izdavati vize bez odobrenja svoje vlade. Znajući da će ga takav čin neposluha koštati posla, ali i da će dovesti u opasnost živote svoje žene i djece ako nacisti ikada napadnu Litvu, pitao je suprugu za savjet. Sjetivši se izvjesnog stiha iz knjige Tužaljki, Marija ga je podržala u njegovoj namjeri. Tada su počeli pisati neodobrene vize. Svaka viza je omogućavala desetodnevni tranzit preko Japana, što je bilo u izravnom sukobu s naređenjima koja je dobivao. U japanskoj kulturi takav čin neposluha se strogo kažnjavao. Ipak, on je pregovarao sa sovjetskim službenicima koji su dopustili Židovima putovati preko transsibirske željeznice.

Od 18. srpnja do 28. kolovoza 1940. g. Sugihara je vize pisao ručno, ispisujući komplicirane Kanji simbole. Dnevno je provodio 18-20 sati pišući uz pomoć svoje žene i osoblja konzulata, a katkad i samih izbjeglica. Zabilježeno je da nerijetko nije jeo kako ne bi gubio vrijeme za pisanje viza. Zbog izdavanja viza bio je smijenjen sa svoje funkcije i bilo mu je naređeno da odmah napusti konzulat. Ćiune, Jukiko i njihovi sinovi su se onda smjestili u obližnjem hotelu. Židovi su ih ubrzo našli i molili ih da im izdaju još viza. Do 4. rujna, kada je trebalo da napuste Kaunas vlakom, Ćiune i Jukiko su pisali vize. Svakog dana su izdavali onoliko viza koliko je konzulat prosječno izdavao za mjesec dana. Večer pred odlazak, on i žena su cijelu noć ispisivali spasonosne papire. Na dan odlaska, na putu do željezničke postaje, Ćiune je stavljao bjanko potpise na papire, bacajući vize u masu tako da su ljudi mogli poslije sami da ih popune. Kada je ušao u vlak, samo je udarao pečat na prazne papire, izbacujući dokumente kroz prozor. U jednom trenutku, ostao je bez snage. Nagnuo se kroz prozor i rekao: “Molim vas da mi oprostite. Ne mogu više pisati. Želim vam sve najbolje.” Tada se duboko naklonio prisutnim izbjeglicama. Neki od prisutnih Židova i Poljaka su mu uzviknuli: “Sugihara, nikada te nećemo zaboraviti! Sigurno ćemo te opet vidjeti!” Jukiko je na ove riječi zaplakala i plakala je još dugo pošto je vlak napustio postaju.

Broj spašenih

Smatra se da je sveti neposluh kojega je Ćiune Sugihara iskazao prema svojoj vladi spasio oko 6000 ljudi, ali to nisu potpune brojke. U službenoj arhivi japanskog konzulata je zapisano oko 2.100 imena. U pitanju su obiteljske vize koje su omogućavale glavi obitelji da sa svojim supružnikom i djecom napusti Litvu. Vjeruje se da u svojoj žurbi da potpiše što veći broj viza Ćiune nije unosio u arhivu svako ime. Nadalje, izvjesni isusovci iz Poljske su se poslije njegovog odlaska domogli njegovih pečata koje diplomat nije uništio te su nastavili pisati “Sugiharine vize”. Neki Židovi nisu uspjeli napustiti Litvu na vrijeme (Sovjeti su naplaćivali voznu kartu pet puta skuplje nego što je to bilo uobičajeno) tako da su nestali u holokaustu kada su Nijemci napali Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Procjenjuje se da je zahvaljujući Ćiunu Sugihara i njegovoj ženi Jukiko spašeno oko 10.000 ljudi, Židova i Poljaka.

Otkaz

Sugihara je potom služio kao vicekonzul u Pragu u Čehoslovačkoj, u Koningsbergu u Istočnoj Prusiji i kao pravnik u Bukureštu u Rumunjskoj, od 1941. do 1944. g. Kada su sovjetske trupe ušle u Rumunjsku, zarobili su Sugihara i njegovu obitelj i odveli ih u ratni logor. Tamo su ostali nekih 18 mjeseci i pušteni su tek kada je Jukiko čuvaru dala svoj ​​skupocjeni kimono. Vratili su se u Japan gdje je Ćiune odmah otpušten zbog reforme ministarstva – bar po njegovim riječima. Po mnogim drugim svjedočanstvima, ovo je bila svojevrsna osveta zbog neposlušnosti.

 

Kasnije doba

Ćiune je, da bi izdržavao svoju obitelj, uzimao niz slabo plaćenih poslova, u jednom je trenutku čak prodavao žarulje od vrata do vrata. Jedan njegov prijatelj se sjeća: “Pozvao me je na večeru. Ja sam se naravno ponadao da ćemo lijepo jesti. On je rekao da će on kuhati, te smo otišli u dućan, gdje je on kupio krumpir i kobasice. Krumpir je kod kuće oljuštio i skuhao u kuhalu koje mu je stajalo u WC-u. On je to smatrao gozbom.” Godine 1947. obitelj je doživjela još jednu tragediju, kada je najmlađi sin umro sa samo 7 godina oslabljen poslije teških ratnih putovanja .

Ješua Nisro, pripravnik u izraelskoj ambasadi u Tokiju, jedan od Židova koji je spašen zahvaljujući Sugihari, dok je još bio dijete, konačno je, 1968. godine uspio ga naći. Sljedeće godine je Ćiune otišao u Izrael gdje ga je dočekala izraelska vlada. Godine 1985. Ćiune Sugihara je proglašen “Pravednikom među narodima”. Pošto je bio suviše bolestan da bi putovao, žena i sin su otišli da bi u njegovo ime preuzeli nagradu.

Poniznost Ćiuna Sugihare

Četrdeset i pet godina nakon invazije na Litvu, pitali su ga zašto je izdavao vize Židovima. Ćiune je rekao da su izbjeglice ljudska bića i da im je naprosto bila potrebna pomoć. Novinar je zapisao: “Pitao sam ga zašto je spasio tolike ljude. On se zbunio. Toliko je smatrao da je to nešto najprirodnije da u trenutku nije znao što da odgovori.”

“Želiš znati što me je pokrenulo, zar ne? Pa … To je naprosto onaj osjećaj koji bi svatko imao da se zapravo susretne s izbjeglicama lice u lice, kako mole sa suzama u očima. Čovjek se jednostavno ne može suzdržati, a da ne sustradava s njima. Među njima je bilo starih ljudi i žena. Bili su toliko očajni da su išli toliko daleko da mi ljube cipele. Da, to sam vidio vlastitim očima. U to vrijeme sam osjećao da japanska vlada u Tokiju nije imala jedinstveno stajalište. Neke japanske vođe su naprosto bile uplašene zbog pritiska od strane nacista, drugi dužnosnici su naprosto bili nezainteresirani. Ljudi u Tokiju nisu bili jedinstveni. Bilo bi smiješno da sam se bavio njima. Tako sam odlučio da više ne čekam odobrenje. Znao sam da će se oko toga praviti problemi u budućnosti. Ali, ja sam znao da je to jedino bilo ispravno. Nema ništa loše u tome da se spašavaju životi. S duhom poniznosti, čovjekoljublja i prijateljstva prema bližnjima, s tim duhom, krenuo sam da učinim što sam učinio, suočen s najtežom situacijom – i iz tog razloga, krenuo sam naprijed s udvostručenom hrabrošću.”

Ćiune Sugihara je umro 31. srpnja 1986. godine.

Ćiune nikada samoinicijativno nije govorio o svom podvigu. U svojoj zemlji je preminuo potpuno nepoznat, unatoč brojnim priznanjima koje su mu davale ostale države: Pravednik među narodima, Medalja zasluga Republike Poljske i Životvorni Križ Litve. Volio je govoriti: “Možda sam i mogao poslušati svoju vladu, ali onda ne bih slušao Boga.”

http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1078/tekst/pravedni-ciune-sergej-sugihara/print/lat

Za kraj, tropar sv. Ćiuni:

Tropar sv. Ćiuni

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s